Otišao Piroćanac, kaže jedan od bezbroj viceva o ovdašnjim ljudima, prodavati sladoled na moru, i to na nudističkoj plaži. Prva mušterija neka obdarena plavka. Umjesto da joj dadne sladoled, obilazi Piroćanac oko nje, zagledajući je i sprijeda i odzada.

- Sram vas bilo! – ljutito će ona. – Zurite u mene kao da nikad niste vidjeli golu ženu!

- Ma nije to, gospođo, gledam odakle ćete izvaditi lovu!

Tako je to u vicu, uz dodatak da se škrti Piroćanci, kao niko drugi, vole grliti i maziti na plaži, i to zato, opet će nam reći vic, ne bi li od onog s kim se grle ili maze prenijeli na sebe malo kreme za sunčanje :)

U stvarnosti Pirot i Piroćanci uopće nisu škrti, barem po onom što grad nudi i po spremnosti da sve to predstavi. A doći vidjeti Pirot znači najprije se zaputiti prema utvrdi Kale, zvanoj još i Momčilov grad, i prije nego što kreneš obilaziti zidine, svratiš u prizemnicu s krovom na četiri vode, jedina je tu, ne možeš promašiti. E, tu će te dočekati arheologinja Milica Ilić i provesti te kroz arheološku postavku, i to tako da će strpljivo odgovarati na stotinu tvojih pitanja i potpitanja o onom što te baš zanima, a neće te ugnjaviti pričom o nekom možda vrlo bitnom izlošku kad shvati da ćeš i bez toga preživjeti.

Naravno da su zastupljena sva razdoblja i da bi, iako zbirka nije prenatrpana već pažljivo odmjerena, mogao ostati cijeli dan – nisu ovdje, kako bi na prvu pomislio, samo nalazi s Momčilova grada već, kako kaže i naziv muzeja, iz čitavog Ponišavlja. U Pirotskom okrugu se zna za nekoliko vrijednih nalazišta, a najstarije je Gornje polje kod Crnoklišta; starčevačka kultura, okvirno je to od nama laicima mentalno i na druge načine teško dohvatljivih 5500. do 4900. godine prije nove ere, tu su rogovi kojim su orali zemlju, kamene sjekire i šila od životinjskih kostiju. Malo mlađi su, kojih 600 godina, nalazi sa Srećkovca kod Obrenovca: glačane kamene sjekire, pa oni svima poznati keramički utezi za primitivni tkalački stan, onda pravokutni žrvnjevi, čak i poneka figurina, a posebno impresionira jedan minijaturni željeznodobni striček.

M.J. | Bljesak.info / Kustosica Milica Ilić

Jezdim tako s Milicom, uživam, što jest – jest, nižu se lokaliteti, kulture i doba, glineno posuđe, urne za sahranjivanje, svjetiljke, pehari, statuete, raznovrsni nakit… Moglo bi ovako do sutra, ali da ipak prikrajčim onim što me se najviše dojmilo, a to je mramorni prikaz uduplanog tračkog konjanika, nađen na crkvištu Maglič kod Blata. A zašto mi je to vrh? Zato što se u mom Kreševu, u samostanskom muzeju, također nalazi ulomak medaljona s prikazom tračkog konjanika, jedan – piše arheolog Ante Škegro – od svega dva nađena zapadno od matičnog tračkog prostora.

Momčilov grad, temeljito obnovljen i uređen, pravi je mali labirint; da je sve natkriveno i da nema pregleda, mogao bih se, iako nije prevelik, izgubiti među zidinama. Kroviće, i to od ćeramide, imaju samo kule. Zato je najbolje okolo, prvo to, sagledati ga. I sresti jednu gospođu što bere ljekobilje, vidjeti česmu s teško čitljivim natpisom usječenim u kamen i još jednu malu arheološku izložbu na otvorenom, zaviriti u sada bezvodne opkopne kanale, zamisliti se oko toga što je u koje doba stajalo u sada praznim kamenim nišama u glavnom zidu i koliko li je naboja ispaljeno kroz dobro očuvane puškarnice…

Grad je pravo izazovan za fotografiranje, ne znaš odakle ga sve ne bi dohvatio, jer odakle god pogledaš, kule mu – a u ravnici je, što nije baš čest slučaj – srasle s nebesima. Mnogi ovdje pomisli da je riječ o isključivo srednjovjekovnom gradu; u najvećoj mjeri jest, ali se među izložcima u muzeju i na travnjaku nađe raznodobnih, od eneolita pa „do prekjučer“, a isto je i sa samim zidinama, što najbolje ilustrira tursko skladište oružja, koje je samo dozidano na kružnu kulu iz antičkog doba. Gro je ipak podignut za vladavine kneza Lazara, u 14. stoljeću, te od Osmanlija, nakon što su, šezdesetak godina kasnije, 1444. godine, trajno zagospodarili ovim krajem, a ponešto i od Rimljana, ipak je ovuda prolazila njihova Via militaris, kasniji Carigradski drum. Tri su cjeline u tvrđavi: gornji grad s donžon kulom, srednji, s bedemom i dvjema kulama, te donji, s debelom kamenom ogradom i opkopima.

U prostranom parku uz utvrdu skulptura Milorada Mančića Lukanjca, poginulog 1942., pa, iako o tome ne piše ništa, pretpostavljam istaknutog partizana, a malo dalje i Dragoljuba Milenovića Grce, „mesarskog radnika“. Ne vjerujem baš da su mesarskim radnicima ikad i igdje na svijetu pravili biste, prije će biti da je i Grca bio kao i Lukanjac, samo što je preživio rat. Umro 1992., u 72. godini, al' ga, izgleda mi, izvajali iz vremena kad je taman postajao punoljetan.

Preko simpatičnog tvrđavskog mostića ću dalje, u grad, a prije toga se malo podružiti s Jabučilom, krilatim konjem vojvode Momčila, što ga je Pirotu prije tri godine darovao kipar Zoran Mojsilov. Jabučilo je uglavnom sačinjen od kamenih gromada i ploča plus nešto željeza, a u svakom trenu je, makar su mu kameno-željezna krila puno teža od Ikarovih, spreman poletjeti i, zajedno s Momčilom, spasiti grad od Turaka :)

M.J. | Bljesak.info / Trački konjanik

Ima okolo još štokakvih zidova i šanaca, jedan dio čak sliči kasnoantičkom crkvenom prezbiteriju, valjda su neki segmenti utvrde sezali i podalje od nje, mada ne isključujem ni mogućnost da su još antički pa mi malo čudno da ih čuva jedan narodni heroj, Milivoje Mančić Albanta. Onda jedan veliki tamnoplavi hotel, pa četverostrana česma na kojoj stoji 20. XI. 1905. i more ponajviše apstraktnih, ali i drugačijih kamenih umjetnina s neke kiparske kolonije, službeno umjetničke zbirke ovdašnje kompanije „Prvi maj“. Najdojmljiviji su mi „Suza“ japanskog kipara Kenjira Azume i ne znam čiji zeko čija leđa i guza djeci služe kao tobogan, mada je moćna i skulptura „Žena i muzika“ Francuza Dominiquea Labauviea, budući da se muzika vidi i ne treba čekati da se još i čuje.

Bit će da je ovo najveći gradski trg, čim golubovi što se pljacaju ispod vodoskoka mogu vidjeti gradsku galeriju i kazalište te zgradu iz koje izlaze šarene slike Televizije Pirot. Kroz jedan odvojak pješačke zone lako se stigne i do crkve Rođenja Kristovog, ovdje, makar je podignuta 1834., poznatije pod imenom Stara crkva, a neki je zovu i Pazarska i Staropazarska. Gradio ju je, zanimljivo, majstor Andrjja Damjanov Zografski iz Velesa, isti onaj što je dovršio sarajevsku i iz temelja podigao mostarsku sabornu crkvu. Ferman za gradnju dobavljen je iz Carigrada, od sultana Abdul Medžida. Tada je u Pirotu bilo osam džamija, a tu već dolazimo do podatka o tome zašto je Stara crkva ispod razine zemlje: da slučajno ne bi remetila ambijent u kome je dominirala obližnja džamija, odnosno da ne bi nadvisila minaret, morali su je „ukopati“!

Spomenuh sarajevsku i mostarsku crkvu; isti graditelj, a crkve ni nalik! Majstor Andrija očito nije bio od onih što su „prepisivali sami od sebe“, zbilja je, po šarolikosti opusa, bio arhitektonski genij. Ova veoma podsjeća na mnoge koje vidjeh po jugozapadnoj Bugarskoj, a po našim krajevima su prava rijetkost. Ikonostas i carske dveri toliko detaljno izrezbareni da bi, da su bijele boje, ponajviše sličili ledenim pahuljama koje tako zna „izvesti“ samo priroda.

Spomenuh onu „običnu“ česmu, a ima i jedna neobična. Zove se Guševica pa pomislih da je voda možda ljekovita, narod je povećanje štitnjače stoljećima zvao gušavost, ali nije i nema veze s tim već s graditeljem, nekim turskim begom po imenu Aguš. U davna vremena bila je i okupljalište iskolnog naroda u pazarne dane, valjalo se negdje osvježiti, a oko nje se postupno razviila zanatska čaršija. I ona je ispod razine okolnog prostora, treba sići niz nekoliko širokih stepenika. Nekad je voda bila izvorska, dovedena ovdje glinenim čunovima, a odavno nije, dotječe iz gradskog vodovoda.

M.J. | Bljesak.info / Česma Guševica

Ovaj dio grada, na desnoj obali Nišave, uz Golemi most, inače zovu Tijabara. Tu ću, u prodavaonici mljekare „Dračje“ iz susjedne Bele Palanke, probati čuveni kačkavalj i nekoliko drugih sireva. Nije baš previše sličan makedonskom, koji sam kušao puno puta, ali je na svoj način prijemčiv i tjera čovjeka na ono „ma još samo jedan zalogaj“. Na obližnjoj tržnici prodaje se negotinska lubenica iz Kobišnice „slatka kao tuđa žena“, baš tako, eto, stoji uvrh štanda. U Tijabari stoji i prilično grandiozan spomenik osloboditeljima Pirota od Turaka. Grad je inače oslobođen 28. prosinca 1877., i to ne bez žestoke borbe; Turci su, kad su shvatili da je gotovo, digli u zrak barutanu u utvrdi, u tome i u borbama bilo je puno žrtava. Zbog svega se 28. XII. slavi kao Dan grada, što je, recimo, kod nas, u Bosni i Hercegovini, nezamisliva stvar.

Kućica kod utvrde s arheološkom zbirkom samo je djelić Muzeja Ponišavlja, a glavna muzejska zgrada je kuća obitelji Hristić, jedina ovdašnja građevina očuvana u originalu više od stoljeća i pol nakon gradnje. Sagradio ju je 1848. godine bogati trgovac Hristo Jovanović zvani Mali Risto i fino to dao zabilježiti na zidu. Ako je, a jest, pirotska utvrda poslužila kao odlična kulisa za snimanje dijelova filma „Boj na Kosovu“, za snimanje filma „Zona Zamfirova“ u čitavoj Srbiji se nije mogla naći kuća bolja od Ristine. Mali Risto s trgovinom je „pravio čuda“, obogatio se, poštovali ga i najugledniji Turci, otud i ovakva kuća, ali ga je 1860. neki Sadrezam-paša optužio za malverzacije i otjerao u progonstvo. Malo kasnije mu je dopušteno da se vrati, ali je uskoro umro. Tako to nerijetko biva kad čovjek nadraste sredinu i počne stršati ne samo iznad ostalih ljudi već i iznad vlasti.

Ne znam je li to tako uvijek i prema svima, ali su mene u muzeju dočekali kao da sam im mjesec dana prije dolaska poslao molbu i pride platio deset ulaznica, ono „izvol'te, tu smo za sve što vas zanima, pokazivat ćemo vam, vodati vas, ako treba, tri dana“. Ustvari sam svratio samo zbog jednog, nadaleko poznatih pirotskih ćilima, a vidio stotinu puta više.

Mladi kustos, čije ime, po nesreći, kao, zapamtih umjesto da ga zapišem, vodi me redom, znači najprije po prizemlju, po nekadašnjem predsoblju, kuhinji s ognjištem i dvjema spavaćim sobama. U jednoj od soba postavljena je izložba glinenog posuđa, vršnici, crepulje, šependari, grnčas, testije, kondiri…, a u kuhinji je sve spremno za slastan ručak.

M.J. | Bljesak.info / Nigdje ćilima ravnim pirotskim

I sve je super, sve je za pet, ali već bacam poglede na kat, do koga vode originalne drvene stepenice. U jednoj prostoriji izložba pokućstva, a na sredini mangala, jer kakav je to odmor ako se zapali čibuk. Bit će da je to soba za muške, divanhana s duboreznim đul-tavanom, tako ga nazva mladi kustos, pa je s druge strane ženska. I još štokakvih prostorija, a u mnogima izložena ovdašnja gradska i seoska odjeća i obuća te drveni duborezni dolapi, kakav jedan, možda čak najljepše izveden, vidjeh i u prizemlju. Na tavanici glavne sobe gipsani „štuko“ ukrasi, u jednoj sobi, valjda rezerviranoj za molitvu Malog Riste i njegove čeljadi, ikona i kandilo, neka vrsta božanskog vječnog svjetla koje je u bogatim kućama danonoćno gorjelo. Ikonluk ili ćoška, tako ovdje kažu za ikonu uglavljenu u izrezbareni drveni okvir, u biti je nešto slično kućnim oltarima kakve vidjeh gdjegdje po zapadnim europskim zemljama.

A ćilimi… Vidjeh ih u mnogim od prostorija, ali je jedna namijenjena samo za njih. Tu već ne znam ni odakle bih krenuo ni vrijedi li opisivati! Ima i po Bosni ćilima, mnoga naša majka i baka po čitavu zimu bi provela probacujući čunkove i „bacajući“ nita naprijed-nazad, ali se mora priznati da nemamo ni izbliza toliko dobrih šara i ornamenata kao što ih ima ovdje. Neke od „mustri“ imaju posebne nazive, primjerice „đulovi“, „vijenci“, „gugutka“, „mara“ ili „mala srpska kruna“, a imena imaju i neki od ćilima, uglavnom oni skuplji, ukrasni, koji se nisu prostirali pod baš svačije već samo pod odabrane, plemenite tabane. Pa kad neki gazda dođe naručiti ćilim, kaže: Evo dukati, i da mi istkaš jednu „venecijanku“! Danas bi se reklo, primjerice, tri puta dva metra, a u starija vremena za ćilime su postojale posebne mjere i standardni: šestak, staza, šustikla, batal, dobatal, smetnik, zidnjak… Na mnogim je utkano i gazdino ime, kao i godina tkanja, a najstariji po tom kriteriju je ćilim iz 1886. godine.

I kad, tako opsihren ružama i karanfilima s ćilima, napokon iskoračiš iz muzeja, dočeka te suvenirnica „Kod Malog Riste“, a u njoj, osim izdanja o muzeju i o Pirotu, i minijaturni ćilimčići kojim ćeš oduševiti i onog ko nikad ni pomislio nije da je i tkanje svojevrsna umjetnost.

Posljednje zdanje u gradu koje ću zagledati izbliza je Saborna crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Tijabari. Od Stare je mlađa 36 godina, također ju je radio Andrija Damjanov, pa joj je valjda zbog toga i prilično slična, barem za mene koji nije vidio puno ovakvih, s tim što se na njoj da primijetiti bizantskih, baroknih i romaničkih detalja. Različita je i po tome što ovdje nije bilo džamije u blizini pa je graditelji nisu morali ukopavati. Prema natpisu iznad ulaza, gradnju je inicirao neki Živko Antić Svinjar. Ikonostas je, iako duborezni i izrađen od samokovskih majstora, prilično skromniji, bez onog paučinastog veza, i šareniji od onog u Staroj crkvi.

Zanimljivim se čini podatak koji donosi engleski plemić John Burbury. On je ovim krajem prošao 1665. godine o tom prigodom zabilježio tri crkve, od kojih je jedna dominikanska, što će reći katolička. Još zanimljivije je to što njegov putopisni predšasnik, njemački teolog Stefan Gerlach, službenik veleposlanika Svetog Rimskog Carstva u Carigradu, osamdesetak godina prije zapisuje da u Pirotu nema kršćanskih crkava, po čemu bi izlazilo da su, uključujući i katoličku, podignute u doba kad je osmanlijska vlast ovdje ustabilila, a osvajački pohodi se pomakli daleko prema sjeveru i zapadu.

M.J. | Bljesak.info / S monahom Radomirom

U pirotskom kraju su i dva manastira te jedna izvanredno zanimljiva crkva u selu Rsovci, ali je sve na različitim stranama – ako odem na jednu, na drugu neću stići. Najviše me vuče posljednje navedeno, Rsovci, budući da je crkva uklopljena u malu pećinu, ali je em zaključana, u brdu, podalje od sela, em je 22 kilometra od grada. Najvažniji detalj iz nje, makar se radi samo o vjernoj reprodukciji, već vidjeh u muzejčiću kod utvrde: radi se o fresci službeno znanoj pod nazivom Isus Mladenac, a u narodu poznatijoj kao Ćelavi Isus. I Krist je na njoj doista bez ijedne dlake na tjemenu, a za sličan prikaz nikad nisam ni čuo, kamoli da sam što slično vidio.

I manastir Temska je podaleko, 17 kilometara, drugi, u selu Sukovo još kilometar dalje. Idem na eci-peci-pec :) i evo me u Sukovu; ne baš začas, jer su taman prerovili povelik dio puta pored rječice Jerme pa svoj izbor plaćanjem čekanjem i gutanjem prašine. Manastir je, kao i Tijabarska crkva, posvećen Uspenju Presvete Bogorodice. Ne zna se kad je podignut, poznato je tek da sadašnja crkva nije odviše stara, svega joj je malo više od stoljeće i pol, ali… Zamislite sad, podigao ju je jedan Turčin, neki Sali-beg iz Pirota, i to u znak zahvale za ozdravljenje sina Emina! Ispod mamutskog duda u dvorištu razastrta ista tolika mreža; lakše podići mrežu i stresti plodove u kace nego svakodnevno brati!

U manastirskoj crkvi još jedna jedinstvena freska, sveti Hristofor s magarećom glavom, plus jedna na kojoj je Bogorodica prikazana s krilima! Neću ih fotografirati, unutra je zabranjeno paliti foto-aparat, ali ću se nakon obilaska skladnog manastirskog ansambla, podružiti s monahom Radomirom, jednim dragim čovjekom duge sijede brade. Zahvaljujući njemu, pirotski kraj napuštam s toliko mira da mi je sve žao što ga nekako ne mogu upakirati u kakve kutijice i ostaviti za neka „ne dao Bog vremena“, koja nas, znamo, uvijek čekaju u busiji…